Објављено је 07.08.2012.
Jahorina je nekada bila preplavljena stokom. Čobani iz okolnih sela su istjerivali stoku na ispašu. Na Goloj Jahorini su postojali katuni gdje su čobani znali provoditi i do dva mjeseca bez prekida.
Danas je na Jahorini ostao samo jedan, Savić Milun i njegov vjerni pas Vujo.
"Moja kuća je u Vrhprači i ja sam jedini koji čuva ovce na Jahorini. Ima tu još malo ljudi iz sela što čuvaju na nižim obroncima. Izađem početkom maja, kad vremenski uslovi to dozvole. Ovdje imamo oko pedeset ovaca, ukupno držimo oko sto dvadeset do sto šezdeset. Mi nešto prodamo za Božić, neke rođendane, svadbe i slavlja", počinje priču Milun, okružen turistima koji su izašli na svjež zrak u ovim vrelim ljetnim danima.
Oko njega, veseo i razdragan njegov vjerni pas čuvar Vujo, a u pozadini pasu ovčice. "Nije ovčar ali se dobro naučio, uštedio mi je kilometre i kilometre hoda za ovcama."
Savić se osvrnuo na prošlost ovih krajeva. "Nekada su moji preci čuvali preko 500 ovaca. Sjećam se da je jednom mom pretku vuci na obroncima poklali oko 300 ovaca. To je bila velika šteta, ali opet pred kraj godine je dobio oko 200 ovčica."
"Pričalo se da je nekada niz Jahorinu teklo mlijeko čekrkama prema Vrhprači. Ljudi su se intezivnije bavili stočarstvom. Ovi krajevi su bili puni stoke."
"Nezadovoljan sam kako se ljudi odnose prema prirodi. Nekada se na Jahorini moglo nabrati preko tonu i osamsto kila borovnica za sezonu. Danas svi izlaze i beru borovnice raznim češljevima, uništavaju plod i borovnica je sve manje, kao i drugog ljekovitog bilja."
Na pitanje da li se danas može živjeti od stočarstva, naš pastir je odgovorio da je to teško. "Sve više je onih koji uvoze meso sumnjivog kvaliteta. Narod steže stomak i kupuje ono što je jeftinije. Dovoljno je da bacite pogled na meso u našim prodavnicama. Međutim, ja sam u penziji, volim prirodu i ovo držim za sebe, lijepo mi je ovdje", zaključio je razgovor ovaj zdravi i čvrsti planinski pastir.
Danas je na Jahorini ostao samo jedan, Savić Milun i njegov vjerni pas Vujo.
"Moja kuća je u Vrhprači i ja sam jedini koji čuva ovce na Jahorini. Ima tu još malo ljudi iz sela što čuvaju na nižim obroncima. Izađem početkom maja, kad vremenski uslovi to dozvole. Ovdje imamo oko pedeset ovaca, ukupno držimo oko sto dvadeset do sto šezdeset. Mi nešto prodamo za Božić, neke rođendane, svadbe i slavlja", počinje priču Milun, okružen turistima koji su izašli na svjež zrak u ovim vrelim ljetnim danima.
Oko njega, veseo i razdragan njegov vjerni pas čuvar Vujo, a u pozadini pasu ovčice. "Nije ovčar ali se dobro naučio, uštedio mi je kilometre i kilometre hoda za ovcama."
Savić se osvrnuo na prošlost ovih krajeva. "Nekada su moji preci čuvali preko 500 ovaca. Sjećam se da je jednom mom pretku vuci na obroncima poklali oko 300 ovaca. To je bila velika šteta, ali opet pred kraj godine je dobio oko 200 ovčica."
"Pričalo se da je nekada niz Jahorinu teklo mlijeko čekrkama prema Vrhprači. Ljudi su se intezivnije bavili stočarstvom. Ovi krajevi su bili puni stoke."
"Nezadovoljan sam kako se ljudi odnose prema prirodi. Nekada se na Jahorini moglo nabrati preko tonu i osamsto kila borovnica za sezonu. Danas svi izlaze i beru borovnice raznim češljevima, uništavaju plod i borovnica je sve manje, kao i drugog ljekovitog bilja."
Na pitanje da li se danas može živjeti od stočarstva, naš pastir je odgovorio da je to teško. "Sve više je onih koji uvoze meso sumnjivog kvaliteta. Narod steže stomak i kupuje ono što je jeftinije. Dovoljno je da bacite pogled na meso u našim prodavnicama. Međutim, ja sam u penziji, volim prirodu i ovo držim za sebe, lijepo mi je ovdje", zaključio je razgovor ovaj zdravi i čvrsti planinski pastir.
Нема коментара:
Постави коментар